Bumbar



Isus reče: Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.

Mnogi naši su umrli. A dan danas s njima smo ne pomireni. Mnoge ostavinske rasprave nisu završene, riješene. Zašto? Jer se nismo pomirili na času smrti ni s pokojnim ocem, majkom, bratom ili sestrom ili djeca s roditeljima koji su otišli od nas. Nismo u miru ni s onima koji su ostali. U grijehu smo ostali. Umjesto da se posmrtno pokajete za svoj grijeh vi činite još jedan grijeh više. Ne kajete se za svoje grijehe.
Igrate dvostruku igru. Dođete k župniku platiti misu za dotičnog pokojnika a tog istog pokojnika u isto vrijeme, pokušavate pred sudovima i znanošću ovoga vremena, posmrtno učiniti neubrojivima ( ludima, psihičkim bolesnicima, maloumnima) u času smrti. Pred Bogom se zauzimate za njega a pred ljudima ga se odričete a sve zbog propadljivih materijalnih dobara. Nimalo lijep primjer mladima. Znajte, ako se ne obratite…..


Svi su ljudi smrtni i svi umiru.
A umiru li i životinje?

Živimo u vremenu osvješćivanja odnosa između ljudi i životinja. Sve je više udruga koje se bave zaštitom ugroženih životinjskih vrsta, ili spašavanjem odbjeglih, zapostavljenih i mučenih životinja.
Posebno su čuvstveno slabiji imatelji kućnih ljubimaca. Na stranu to što se mnogim ljubimcima pridaju ljudska imena.. Kruno, Bepo… Zanimljivije je čuti kako se vlasnici propituju jeli je li riječ o curi ili dečku, misleći je li riječ o ženki ili mužjaku.
Te rečenice iz parkova uvukle su se i u novinske stupce, tako da je u jednim dnevnim novinama osvanu naslov: Umrla tigrica Nela. Da nije bilo fotografije uz članak mogao je tko pomisliti da je umrla neka vrsna sportašica koja se bavila borilačkim vještinama ili koja voditeljica za ljudska ili ina prava.
Svakako čovjek ženskog spola. Dakale žena. Jer glagol umrijeti znači prestati živjeti kada govorimo o čovjeku. Kada želimo reći da je koja životinja prestala živjeti, rabit ćemo glagol UGINUTI.

Glagol uginuti jednako je čuvstveno neutralan kao i umrijeti, a značenje mu se odnosi baš na životinje.
Upotreba toga glagola izriče jednako toliko poštovanja prema životinji koja je prestala živjeti koliko i glagol umrijeti kada govorimo o ljudima.
Ta nije valjda novinar koji je smislio sporni naslov, pomislio da je uginuti jednako vrijedno glagolima krepati, crknuti, lipsati. Ako jest onda je riječ o potpunom nepoznavanju značenjskih osobitosti pojedinih hrvatskih glagola.
Stoga i mi ljudi za smrt čovjeka koristimo riječ umro je, a za smrt životinje - uginula je.
Čemu služe klupe u crkvi?

Crkvena klupa ima tri mogućnosti za korištenje.
Na jednom djelu klupe sjedimo – sjedalica.
Na drugom djelu klupe klečimo- klecalo.
Treći dio klupe koristi se kao stalak. Recimo za molitvenik ili krunicu.

Zato koristite klupu u vrijeme sjedenja za sjediti, za vrijeme klečanja za klečanje.

Pod razno – tj lijepiti žvakaće na klupu, uništavati je, svoje marame za nos čistiti na ostavljajte na sjedalici već stavite u džep.
Dakle „pod razno“ – to ne činite.

Red je da stariji sjede, tj. mlađi bi trebali ponuditi da neko stariji ili bolesniji sjedi umjesto njega.

Crkveni porez - tajni plan

Sjajan je prijedlog Stjepana Mesića da si katolici sami plaćaju Crkvu kad si već hoće Boga moliti. Prvopričesnik će doći na ispovijed, a fratar će od njega tražiti poreznu karticu roditelja; obraćenika pred smrt pokopat će kraj groblja jer nije stigao podmiriti dug; vjernik koji je molio za super sedmicu - a dobio samo četvorku na lotu - tražit će povrat preplaćenog poreza; Dalmatinka će prijaviti vjenčanje s ateistom, a najam crkve će platiti po komercijalnim cijenama; Lovro Pogorelić će ubuduće na svoj glazbeni festival u paškoj katedrali moći zvati samo pijaniste katolike jer će ga inače koncert koštati kao u Lisinskom; turistički vodič plaćat će kaptolskom ZAMP-u za svaku fotografiju katedrale koju naprave Japanci; Zagreb više neće biti star 900 godina jer je tada osnovana biskupija od koje se grad odcijepio; HAZU će vratiti Baščansku ploču i na istom mjestu uokviriti Jutarnji list; kada ću ići na parastos u pravoslavnu crkvu, morat ću platiti ulaznicu jer nisam njihov porezni obveznik. Šteta bi bilo da tako koristan i praktičan porez plaćaju samo vjernici Katoličke crkve. Nakon crkvenog poreza odmah treba uvesti nogometni porez koji će plaćati samo navijači, knjižnički porez koji će plaćati samo oni koji knjige posuđuju, bazenski porez koji će plaćati samo oni koji tamo plivaju, alkarski porez koji će plaćati alkari i političarski porez iz kojeg će političari financirati svoje limuzine i penzije. Porezi se mogu i specificirati pa poseban porez mogu plaćati oni koji vole dnevnike Dijane Čuljak Šelebaj (neka to i pokažu novcem), a predsjednici RH plaćat će porez za uređenje perivoja i prehranu paunova oko svojih dvora. Sve bi to bilo tako kad bi Mesić zbilja mrzio Crkvu i imao nešto protiv križa u službenim prostorijama. Ali da je tako, onda on ne bi primao sve svoje goste u Predsjedničkim dvorima ispod golemog zlatnog križa i odbio bi nordijsko odlikovanje u obliku križa, a ne bi ni organizirao krstitke u mladim danima, i to još u Širokom Brijegu. Ne, Stipe Mesić ima tajni plan. Crkveni porez njemačka je izmišljotina, a u toj zemlji nema jumbo plakata, ljudi ne telefoniraju u autima, šoferi stanu pješacima na zebri, kafići su ujutro prazni, a zemlja je prvi svjetski izvoznik strojeva. Mesić hoće na mala vrata uvesti sve te nezamislive novotarije, a prva će od njih biti da ljudi uopće shvate da porez treba plaćati.

BB

Crkveni bonton: Tko je Sluga a tko Gospodin?

Svatko se od nas barem jednom »spetljao« kada se trebao obratiti svom župniku ili biskupu, ili nekoj drugoj crkvenoj osobi? A ako ste u svojoj spetljanosti biskupu rekli velečasni, zasigurno vam je koja časna šapnula uz lagani »lakat pod rebra«: »Kaže se preuzvišeni!«. Budući da ne postoji »sustavni bonton« za oslovljavanje crkvenih službenika, prikupio sam današnje počasne crkvene titule, da vam pomognemo u snalaženju. Tako se počasni naslov »velečasni« koristi za svećenike, a može i za đakone. »Prečasni« (reverendissimus) se koristi za svećenike koji obnašaju neke značajnije službe npr. povjerenici nekih odjela, dekani, kanonici, generali redova i sl., a dodjeljuje ih biskup. Počasnu titulu »monsinjora« dodjeljuje papa osobama zbog posebnih zasluga koje su stekli svojim radom u crkvenoj zajednici ili pak rade u biskupijskim kurijama. Među monsinjorima se najčešće traže kandidati za biskupe. Tako nisu svi monsinjori biskupi, ali su svi biskupi najčešće i monsinjori. Biskupa i nadbiskupa se najčešće oslovljava s »preuzvišeni«, »ekscelencijo« ili pak s familijarno-počasnom titulom »oče biskupe« odnosno »oče nadbiskupe«. »Uzoriti« ili »eminencijo« koristimo u obraćanju kardinalu, a »Vaša Svetosti« ili »Sveti Oče« naslovi su kojima se obraćamo papi. A ne zaboravljamo ni žene: »časna sestra« je počasni naslov kojim se oslovljava redovnica, a upotrebljava se i familijarni naziv »sestra« ili „časna“. Uz oslovljavanje zgodno je i dodati ime osobe.

Nisu važne titule ili nazivi već doborta koja izlazi iz čovjekova srca.


KOME ZVONA ZVONE

Mrtve oplakuje tj. kad netko umre, mrtvački zvon javlja da je netko od naših umro… Znamo pomisliti i kazati: tko li je sad taj sretnik?… pa kad saznamo, raznim se komentarima na račun pokojnika nabacimo: Riješio se muke.. nebu više pil.. mlad je- šteta ga je.. već je od davna trebal vmreti.. tak i treba-zaslužil je… Tri puta na dan podsjeća nas zvonjava na pokojnika, poziva nas na molitvu; mir vječni daruj mu Gospodine… al malo nas je koji zastanemo pa molimo za prijatelja, susjeda, župljanina..
Čak ni na sprovodu muškarci ne mole molitvu OĆE NAŠ s okupljenima za pokojnika već šute… Ni izbliza nismo slični ovoj četvorici prijatelja iz evanđelja…

a žive opominje ... Pitam vas: ima li nešto još što bi vas moglo pokrenuti, trgnuti, probuditi pa da se dogodi čudo.
Teško prihvaćamo stvarnost da čovjeka više ni poziv župnika na molitvu ne može pokrenuti a kamo li …!

Iz tiska - Inspektori kaznili pekara jer peciva dijeli besplatno.!!!

Vlasnik pekarnice Azgan Qenaj mora platiti 30 tisuća kuna jer je kruh i peciva koje nije prodao u nedjelju nakon radnog vremena dao siromašnima.
SRAMOTE … A ti isti inspektori, JEDVA čekaju da im dadeš nešto pod pultom kao mito…
Po zakonu države Hrvatske kažnjivo je činiti djela milosrđa. KOLIKO PUTA MI BACAMAO, JEDNOSTAVNO BACAMO HRANU, JER JE SUVIŠAK…

Božić u ruhu suvremenog svijeta

Božić u novom ruhu suvremenog katoličkog svijeta poprima nekoliko stavki karakterističnih za cijelo katoličanstvo: - ispovjediti se tijekom Adventa - okititi bor - pripraviti jaslice - stvoriti blještav ugođaj osvjetljenjem i kićenjem domova i naselja - ići na polnoćku ili koju dnevnu misu, što čine i "godišnjaci" - obaviti bogojavljenski blagoslov - namaknuti dobrog jela i pića. U ovakvom suvremenom obilježavanju božićnih blagdana gube se i zaboravljaju narodni običaji, koji su više lokalnog karaktera i koji se mijenjaju i dopunjuju od mjesta do mjesta.
U prihvaćanju novosti i blještavila suvremenog slavljenja ovi običaji izostaju.
U biti, oni sadrže mnogo duhovnosti i ljepote, prezentirajući vjeru i njezino značenje kod ljudi pojedinog mjesta. ZATO VAS MOLIM POUČITE MALO I O TOME NAŠE MLADE!
Trebali bismo čuvati i njegovati te drevne i lijepe običaje, uklapajući ih sa suvremenim novostima, koje dolaze do izražaja u božičnim slavljima. Objedinjavajući stare narodne običaje i suvremeno spremanje slijedimo kontinuitet spomena na Kristovo rođenje. Time će svako naše slavljenje Božića biti kršćanskije i bogatije u doživljavanju. Jednostavno, imat će više duše, bit će bliže betlehemskom ozračju.

Dobih neki dan poruku:"Zanimljivo, crkva u mome mjestu posvećena je Sv. Jurju. No nikada nisam razmišljala o njemu niti o njegovoj ulozi u kršćanstvu". A što je s ostalima?
Ne samo da ne razmišljaju o njemu. Mnogi ni ne primijete da je tu crkva njemu posvećena. Mnogi ne vide da crkva ima i ulazna vrata i ne ulaze kroz njih. Ne čujete ni zvona kad pozivaju na slavlje blagdana i svete liturgije. Naučite barem ovo prigodom ovogodišnje proslave BLAGDANA Sv. Jurja :
Hagiotopografija (od gr. hagios=svet, topos=mjesto i graphein=pisati) na hrvatski bi se moglo prevesti kao "OPIS SVETOG MJESTA" a sadrži popis svih svetih mjesta na nekom prostoru, mjesta posvećena Bogu ili svecima te njihov utjecaj na prostor i život ljudi koji žive na tom prostoru.
Zaštita (patronat) sveca nad mjestom datira već od 1334. i traje do danas, a osim religioznog sadrži u sebi i niz drugih sadržaja te utjecaja na život u prostoru, pa i na organizaciju tog prostora.
Većina crkava podignuta je na istaknutim mjestima, najčešće na uzvisinama ili na raskršću puteva. S jedne strane to znači biti bliže nebu, a s druge strane znači "ono što vidim (onog tko me vidi), to i štitim".
Ima i drugih utjecaja:
Psihološki - zavjeti svecima donose olakšanje u psihičkim napetostima.
Kulturni - patronat sveca povod je značajnim umjetničkim djelima i kulturnim događanjima; grade se crkve, nastaju kipovi i slike.
Društveno-gospodarski - osnivaju se bratovštine- udruge kao činitelji rješavanja društvenih problema i međusobne pomoći braći, organiziraju hodočašća kao određen oblik turističke privrede, a sajmovi prigodom blagdana sveca mjesta su razmjene dobara i mišljenja, saznavanja novosti.
Politički - preko svetaca često se šire strani utjecaji pa i vlast osvajača; jedan od prvih zahvata osvajača na novom teritoriju bit će rušenje starih svetišta i podizanje novih, vlastitih, o čemu smo se mogli uvjeriti i u ovom našem posljednjem, Domovinskom ratu.

Ovaj tjedan pred nama su veliki i značajni sveci.
Proučite malo njihov život. U današnje vrijeme znadete ispričati život mnogih ljudi, poznate mnoge osobe.
Neka vam život svetaca ne bude nepoznanica. Dajte si truda i upoznajte ih.
Ono dobro što znadete kao primjer iz njihovog života, može nama i te kako koristiti. Može nam poslužiti za osobnu izgradnju i dobro svojih bližnjih. (npr, posuđeno vrati, u dućanima preko bilježnice kupljeno vratiti, ne piti na veresiju, …)

Listam naše crkvene knjige i gledam maticu umrlih;
svakom drugom piše u rubrici da nije primio BOLESNIČKO pomazanje - taj sakrament koji bi trebao biti jedan od bitnijih…
osim možda za one koji misle ostati zauvijek!
I čini mi se da je najčešće kriv za takovo stanje nemar ukućana, koji su sve stigli i sve poslove priveli kraju, ali nisu ni pomislili na dostojanstven odlazak člana svoje obitelji - a kako tek očekivati da će na svoj odlazak ikada pomisliti i za njega se spremati!?


Imenice grob i groblje, vrlo su prisutne i u svakodnevnom razgovoru. Nalazimo ih u mnogim frazama, koje su zacijelo i dio vašega aktivnog rječnika. Biti (ili stajati) jednom nogom u grobu govori se za stare, onemoćale ljude. Takve jadnike nerijetko nazivaju i živi grob. Kopati komu grob govori se obično za ljude koji iza leđa žele komu naškoditi (to je, naravno, negdje drugdje, daleko od naših ljudi i krajeva). Ako živite s dragim ljudima koji vas stalno gnjave i dodijavaju vam, u jednom trenu kad se prelije čaša reći ćete im da će vas otjerati u grob prije reda. Ako pak izgledate (fizički) loše, ako ste vrlo blijedi, reći će vam da izgledate kao da ste ustali iz groba. Ako imate nožicu koja stane samo u cipelicu veću od broja 47, za vas je rezervirana izreka da vam je stopalo kao dječji grob. Naravno, kad je riječ o čuvanju tajne, od vas nema pouzdanijeg čovjeka, vi ćete povjerenu vam tajnu čuvati tako da ćete šutjeti kao grob, a - ako se baš inzistira - i ponijeti tajnu sa sobom u grob. Do groba i preko groba može se protezati ljubav, odanost, vjernost. No često se pokojnik još nije ni ohladio u grobu, a vaši se prekogrobni osjećaji stubokom mijenjaju, pa se pokojnik od vašega ponašanja okreće u grobu. Sablažnjavaju se i živi - kad se pravite da ih ne poznate pa prolazite pokraj njih kao pokraj turskoga groblja.

Tri župnika razgovaraju o tome kako će se riješiti slijepih miševa u crkvi.
Prvi reče: ja sam pokušao zračnom puškom pa sad imam rupe na freskama.
Drugi ih je sve skupio i daleko odvezao ali su se opet vratili.
Treći župnik je uspio. Sve ih je krstio i krizmao i od tada ih u crkvi vidio nije.
Što je s našim prošlogodišnjim krizmanicima , prvopričesnicima, oni koji su se vjenčali. - Jesu li oni stvarno poput šišmiša?

Neki dan kupujem na kiosku cigarete kad tamo župljanin, kupio "Erotski časopis."
-Pitam ga onako, jeli to za tebe? Kaže da ne, da je to za prijatelja. Dobro je na drugoga misliti.
Kad bi barem bilo tako i sa crkvenim tiskom.. Mnogi ga ne čitaju, ne znaju ni da postoji.
Zato dragi župljani, ako vi ne želite čitati crkvenu štampu, vodite brigu o svojem bližnjem, pa kupite koji časopis za nekoga drugoga i poklonite mu ga.
Čitajte crkveni tisak, obogatite svoj rječnik i istine o svojoj vjeri.

BUMBAR -KALENDAR

O blagdanu Božića mnogi štampaju kalendare s različitim motivima, mnogi ih kupuju, vješaju o zid. Kalendar zapravo prati zbivanja koja su prisutna u prirodi i svijetu. Oni nas stalno na nešto podsjećaju. Potiču nas da se i s nama nešto događa. Naši crkveni kalendari potiču nas da revnije slavimo zbivanja tokom crkvene godine. No premalo je onih koji kasnije te iste kalendare koriste, koji se njima služe. Malo je onih koji se sjete da po kalendaru treba slaviti crkvene blagdane, nedjelje, nečije godišnjice. Ovu korizmu mnogi naši nisu ni primjetili da je zapisana u kalendaru a kamo li da je onda i prožive. Kao što je u kalendaru Uskrs zapisan i ostaje samo mrtvo slovo papiru, tako i mnogi naši župljani ostaju mrtvi u svome srcu i duši.

Živjeti kao kršćanin

Svake nedjelje kršćani dolaze u hram Božji, slušaju svetu misu, propovijed, dolaze svojim kućama uz pozdrav: „Svete mise blagoslov." No, nose li ustinu blagoslov sa sobom i u sebi? Za vrijeme mise nerijetko čujemo šaputanja: Gledi ju, kak se samo šepuri. Kaj misli tko je ona? Zgazila bi ju kak crva da mogu. Zbog nje bih, samo da ju ne gledam, preselila na drugi planet. Druga pita: Tko je ona? Ti je poznaješ? Pa opet, šapat: „ Hvala Bogu, ne osobno, ali sam čula kakva je. Pa, gledaj samo kak se drži. Kaj misli, da je nekaj posebno. Strašno." Da, strašno i prestrašno. Sudimo nekom koga uopće ne poznajemo. Jesmo li ustvari uopće kršćani? Možda jesmo, ali samo teoretičari kršćanstva, dok praktičari vjerojatno nikad i nećemo biti. Živite kao kršćani. Bez toga, niste kršćani, koliko god posjećivali hram Božji.

PODRAVSKI JAL

poznat je nadaleko naš podravski jal. Kad sused kupi novi auto, gazda stavlja bar fasadu. Ne znate što je gore. Jel' kad netko ima, ili nema. Ako ima, vjerojatno nešto mulja, ako nema - kažu ljenčina. Ostane li netko bez posla, svi ga tapšu po ramenu, a čim odmaknu iza prvog ugla, usne se rastegnu u osmijeh. Što je to došlo na ovaj svijet? Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe - veli Isusova zapovijed ljubavi. I... što nam govori podravski jal? ...Da ne volimo ni sami sebe!

... po imenima
Po imenima se razlikujemo i prepoznajemo kojem narodu i vjeri pripadamo. Ako je netko Mujo, Suljo, Haso ili Fata, vjerojatno je iz BiH. Ako je netko Jovan Stevo ili Đorđe, pretpostavljamo da je Srbin. Janez, Polonca su zasigurno iz Slovenije. Odakle su, po toj logici razlikovanja i prepozna-vanja vlastitog identiteta Sindi, Rea, Đina, Esmeralda...? Prema statističkim podacima Matice krštenih oni su iz naše župe. Da u župi nema Roma (cigana) nestala bi imena kao što su: Velimir Renata, Martina, Biserka,... I teško je povjerovati da bi bilo koji Englez svojem djetetu dao ime Krešimir, Zvonimir.. IZA IMENA UVJEK STOJI OSOBA. Po imenima se dajmo prepoznati u svijetu

Jesen se bo fletno presmeknola. Več diši v zroku grozdje, čmele i bumbari koli jenga oblečejo. Šteli bi i uni za sebe jengovoga slotkoga soka.Kaj uni znoju što mu je gazda?Vobi jih k sej, lepo je i dišeče i uni se k jemu zelečejo.
Po poljo grahi zrelejo, visijo po kuruzi kak đunđi. Jesen je bogota i saki bi štel sebi čim bole napuniti podrume i hambore.Al nesmemo biti kak bumbari - zaletati se na uno kaj neje naše, kak god bilo lepo i bogoto. Sosedova kuruza je sosedova kuruza i v nje neje naš grah, sosedove gorice so sosedove gorice i v jimi neje naše grozdje, a mi nesmo bumbari. Ak vam se ipak takvoga kaj dogodi - sosedo zauzvrat bor pognojite ili zorjite zemljo.